Iz Italije su posljednjih sedmica dolazile samo ružne vijesti koje nikoga nisu mogle ostaviti ravnodušnima. Zato nam je posebno drago čitati kako je ova prekrasna mediteranska zemlja ujedno i najveći proizvođač riže u Europi, ovu žitaricu uprkos krizi, uspjela prodati ni manje ni više nego Kinezima.

Osim toga, zabilježili su rast konzumacije te namirnice za vrijeme korona virusa. 

Italijani proizvode kvalitetniju rižu?

Naime, rižoto je, nakon tjestenine, zvijezda italijanske gastronomije, posebno na sjeveru zemlje. Ovo je jelo popularno i među Kinezima koji zbog toga uvoze razne sorte kao što su arboriocarnaroliromu baldo, koje se inače koriste u njegovoj pripremi. 

“To je zato što je naša riža po kvalitetu puno bolja od one koja se uzgaja u Kini“, rekao je Stefano Greppi iz najvećeg italijanskog poljoprivrednog sindikata, Coldirettija i dodao kako pohvaljuje ugovor koji je Italija sklopila u aprilu s Kinom. 

Ova vijest najviše je oduševila uzgajivače iz Pavije, Lombardije, Vercellija i Novare, regija u kojima se uzgaja 95% italijanske riže. “To je kao da smo prodali sladoled Eskimima. Našoj riži i rižotu otvorena su vrata velikog tržišta“, komentarisali su u Il Corriere della Sera.

Konzumacije za vrijeme pandemije porasla za 47%

Na sjeveru Italije riža dobro uspijeva jer ondje ima dovoljno vode potrebne za njen uzgoj, što nije slučaj na jugu.

U zemlji ima 4.200 uzgajivača koji oko 200 sorti te žitarice uzgajaju na 220.000 hektara. Iako Italija godišnje proizvede milion i po tona, što je više od pola europske proizvodnje, na globalnom nivou naš kontinent u proizvodnji riže učestvuje s mizernih 0,4%. Više od 90% od 500 miliona tona koliko se godišnje proizvede te žitarice, dolazi iz Azije.

No, izvoz nije jedina dobra vijest za ovu namirnicu. U prvih šest nedjelja pandemije, konzumacija je na domaćem tržištu porasla za čak  47%, ponekad čak nadmašivši i slavnu pastu. 

Inspiracija za Bella Ciao

Ovu žitaricu na sjever Italije donijeli su cisterciti (rimokatolički crkveni red) u 12. vijeku, a njen uzgoj dobio je zamah uvođenjem sistema kanala koje je, navodno,  projektovao slavni Leonardo da Vinci, a kasnije je u proizvodnju uključena i mehanizacija. Sve do 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka ljudi su dolazili s juga Italije da bi kultivirali dolinu rijeke Po, posebno žene zvane ‘mondine’ ili sezonske radnice na poljima riže. 

Teški uslovi rada kojima su bile izložene, nadahnuli su nastanak protestne pjesme Bella Ciao, kao i neorealističnih filmova poput Gorke riže (Riso Amaro, 1949.) sa Silvanom Mangano i Vittorijom Gassmanom.

agroclub.ba

A.Osmičić