Alija Izetbegović rodio se 1925. godine u Bosanskom Šamcu u muslimanskoj obitelji porijeklom iz Beograda, koja je u Šamac odselila 1868. godine. Već u drugoj godini života obitelj mu je očevom odlukom odselila u Sarajevo. Nakon doseljenja u Sarajevo, tijekom 1930-ih godina pohađa gimnaziju.

U doba Drugoga svjetskoga rata bio je član “mladih muslimana,” volonterski odjel koji se pridružio Hitlerovoj SS Handžar diviziji te se borio protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskog odreda Jugoslavije. 1946. godine osuđen je na tri godine zatvora za svoju ulogu protiv partizanskih sila.

Izetbegović se politički do kraja profilirao koncem 60-ih i početkom 70-ih godina, kada je napisao političko-vjerski program Islamska deklaracija (1970.), u kojem se zalaže za državni ustroj temeljen na principima sunitskog islama. Esencijalno, radilo se o teokratskom projektu koji se zalaže ne samo za revitalizaciju islamskih načela u društvima u kojima žive muslimani, nego i za pravni poredak i političku vlast baziranu na šerijatskom pravnom sustavu (sama Bosna i Hercegovina nije spomenuta u »Islamskoj deklaraciji«).

Godine 1980. objavljuje svoje najvažnije djelo, «Islam između istoka i zapada». Ta se knjiga može okarakterizirati kao historiozofska raščlana položaja islamske civilizacije, poglavito u kontekstu sekularizacije i smjese znanosti, tehnologije i političke demokracije koja je preporodila zapad, potisnuvši kršćanski identitet u drugi plan- proces za koji je autor ispravno pretpostavio da će korozivno djelovati i na vjersku sastavnicu zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom. Izetbegovićeva je pozicija istodobno konzervativna i protuslovna: zalaže se za očuvanje specifično islamskih značajki društva, no, ostaje nejasno jesu li te karakteristike spojive s univerzalnim načelima političke demokracije koju nije izrijekom osudio.

U 1983. godini Alija Izetbegović je osuđen na političkom procesu u Sarajevu (zajedno s još nekolicinom istomišljenika) zbog »muslimanskog nacionalizma« i »neprijateljske propagande« na 14 godina zatvora. Radilo se o tipično komunističkom montiranom procesu zbog delikta mišljenja: Izetbegović nije bio upleten ni u kakve subverzivne djelatnosti, niti je propagirao nasilje. Jedino točno u presudi je sama implicitna karakerizacija Izetbegovićeva svjetonazora kao panislamističkoga i teokratskoga. Nakon izdržanoga dijela kazne u zatvoru u Zenici, 1988. je godine, u klimi liberalizacije raspadajućega komunizma, amnestiran.

Godine 1990. Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije, nacionalnu političku stranku Muslimana, sadašnjih Bošnjaka. Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini nakon više od pola stoljeća, SDA dobiva 33 % mandata u novom parlamentu kao pojedinačno najjača stranka u BiH. Iako je Fikret Abdić, karizmatičan političar iz zapadne Bosne, dobio više glasova na izborima za predsjedništvo od Izetbegovića, uslijed više nacionalno-političkih aranžmana Alija Izetbegović postaje muslimanski član bosansko-hercegovačkoga predsjedništva i njegov predsjednik. Politički dogovor između srpskih, hrvatskih i muslimanskih političkih stranaka i političara počeo se rastakati u klimi rastuće nacionalne polarizacije i srpske secesionističke pobune u Hrvatskoj koju su podupirale Srbija i Jugoslavenska narodna armija.

Izetbegović za života nije bio optužen za ratne zločine zbog svoje uloge tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Nakon njegove smrti, ICTY je obznanio da je bio pod istragom za ratne zločine, ali je istraga obustavljenja nakon njegove smrti.

Umro je 19.10.2003 godine u Sarajevu.

Njegove poruke ostat će upamćene kao bezvremenske. 

“Nikad nisam mislio da me svi ljudi treba da vole, zašto bi? I mnogo bolji ljudi od mene imali su ljutih neprijatelja, zašto da ja nemam? Isusa su njegovi sunarodnici predali Rimljanima, Gandija nisu ubili Englezi, nego njegovi, nije im bio dovoljno dobar Indijac, Rabina nije ubio Arap nego njegov čovjek, nije mu dovoljno bio Jevrej. Šta se tu može? Nad svima nama će jednoga dana izrasti zelena trava, ali ljudi o tome ne misle”

 “…Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde. To je bio naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane..

…Vjerujemo, također, da ljudi različitih vjera i nacija mogu da žive zajedno u toleranciji i miru. Kažu da je to utopija na ovim prostorima. Mi odgovaramo da je to jedini ljudski izlaz iz ove nevolje koja je pogodila mnoge nevine ljude svih vjera i nacija i mi nastavljamo da u to vjerujemo. A utopija u koju se vjeruje prestaje to biti “